PREDSTAVLJAMO: ANA I VLASTA TIBLJAŠ

Najbolji putokaz svima koji se žele baviti trčanjem

Ako netko stvarno voli i uživa u trčanju onda su to Ana i Vlasta Tibljaš. Ana je maturantica Salezijanske klasične gimnazije i dugogodišnja članica našeg kluba za koji je osvojila brojne medalje na dugim prugama, zbog čega je i proglašena najboljom mlađom juniorkom u 2018. godini, a Vlasta je njezina mama, inače učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi Gelsi, ali i članica naše škole trčanja koja svoju ljubav prema trčanju demonstrira i na brojnim utrkama na kojima osvaja medalje. Ponekad i u društvu kćeri Ane kojoj je prenijela svoju ljubav prema trčanju i potakla je da se uključi u rad našeg kluba.

Zato su Ana i Vlasta zaslužile da ih predstavimo jer su one odličan putokaz svima koji bi se željeli baviti trčanjem.

VLASTA: Sport je oduvijek bio sastavni dio mog života, u nekim fazama manje, a u nekima više. Moja prva ljubav bio je rukomet jer sam ga mogla trenirati nedaleko od kuće, a kasnije sam se prebacila na trčanje. Drago mi je da je Ana zavoljela trčanje uz mene, a još me više veseli da je danas znatno brža.

ANA: Evo, ja već desetu godinu treniram atletiku, a moram priznati da sam je upisala upravo na mamin prijedlog. Do trećeg razreda osnovne škole nisam se bavila nijednim sportom pa je i to bio jedan od najvećih razloga. Trčanje je protkano kroz svaki sport, stoga sam krenula redom. Najprije nauči trčati, a onda razmišljaj dalje. No, ja sam se tu podosta zadržala i nije mi žao. Prva trenerica mi je bila Sanja Đini, koja me usmjerila prema mojoj disciplini u kojoj sam se najviše pronašla.

Vlasti Tibljaš trčanje je poput disanja pa je upravo zbog velike ljubavi prema trčanju upisala Školu trčanja u našem klubu u kojoj nastoji ne propustiti trening.

VLASTA: Meni je trčanje kao i disanje. Ne mogu bez toga. To mi je zadovoljstvo i opuštanje i u veselim i u teškim trenucima. Trčanje mi je oduvijek bilo zanimljivo jer nisam ovisila ni o kome. Uglavnom sam sama birala vrijeme i mjesto pa je to bio jedan od glavnih poticaja da upišem školu trčanja. Osjećala sam se slobodno. Ipak, nije to samo tako. Ovu kilometražu koju napravim danas ne bih preporučila bez stručnog vodstva. Tu mi je uveliko pomogao vaš stručni trener Zoran Žilić, koji me svojim savjetima pravilno usmjeravao prema ovome što danas mogu istrčati. I reći ću vam da sam jako zadovoljna! Nisam mislila da ću u ovim godinama imati ovakvu kondiciju. Odmah bih potpisala da ovako potraje! Tjedno treniram onoliko puta koliko uspijem „ukrasti“ vremena za sebe. Moram priznati da mi to ide dosta dobro. Nabere se tu u ljetnim mjesecima i četiri puta tjedno, a ponekad i pet! Obično dok svi spavaju ujutro, ja trčim. Naročito ljeti. Često iskoristim priliku pa napravim trening dok čekam mlađu kćer Doru, koja je također članica vašeg kluba. Dugo se već bavim trčanjem, sada sam se odvažila i okušala u nekim utrkama, što do prije otprilike četiri godine nisam mislila da ću moći. Jako sam napredovala u smislu da sada radim treninge koji imaju „glavu i rep“, a u tome veliku ulogu ima znanje trenera koje ne smijemo potcjenjivati. Upravo je to razlog zašto sam upisala školu trčanja i zašto bih svakome tko voli trčati preporučila da napravi isto. Svi mislimo da je trčanje prirodni oblik kretanja pa je ono lako. Samo kreneš i ideš. Međutim, nije to baš tako. Ipak je potrebno da te netko pravilno usmjeri, ohrabri, kaže ti kako ćeš bitibolji, kako će ti biti lakše trčati, koje treninge kombinirati, kako izbjeći ozljede… Puno je toga, a opet, tu je i druženje. Lijepo je upoznati ljude koje vežu isti interesi, a to je želja za trčanjem!

ANA: Jako sam ponosna na mamu i mislim da je zaista hrabra te zaslužuje svaku pohvalu, i zbog rezultata i zbog njezine upornosti. S obzirom da je oduvijek trčala, drago mi je da se odvažila i na neke cestovne utrke na kojima je postigla jako dobre rezultate. Uvijek mi je govorila da mora još puno toga naučiti pa je stoga krenula u školu trčanja. Danas imamo istog trenera!

Koliko pak Ana voli atletiku i trčanje pokazuje činjenica da je po povratku s maturalnog putovanja umjesto odmora došla na mlađeseniorsko prvenstvo Hrvatske i postala prvakinja u utrci na 3.000 metara zapreke u kojoj je i istrčala osobni rekord. A ono što je posebno veseli je što neke utrke trči zajedno s mamom koja joj je u svemu najveća podrška. Jedna od utrka u kojoj su zajedno trčale i osvojile medalje je polumaraton u sklopu Festivala sporta i rekreacije Homo si teć, u kojem je Vlasta pobijedila u kategoriji do 45 godina, a Ana osvojila drugo mjesto do 22 godine.

ANA: Dugo treniram pa imam i puno dobrih rezultata, ali možda bih izdvojila prošlogodišnji kros u Škabrnji na kojem sam osvojila drugo mjesto. Utrka s mamom je sve samo ne utrka jer smatram da ne bi trebala biti. Dapače, ona me uvijek potiče i bodri, kao i ja nju. Željela bih da još puno utrka odradimo zajedno, kako trkačkih, tako i životnih jer je stvarno prava potpora!

VLASTA: Mogu reći da me veseli biti na postolju, ali najbolji osjećaj je kad istrčim utrku. Uvijek dam onoliko koliko mogu. Nije svaka utrka ista. Ponekad se ne posloži sve u glavi, ali bitno je dati sve od sebe. To je onda to!

Vlasta je kao učiteljica i osoba koja svakodnevno živi sport i više nego dobar primjer svojim učenicima.

VLASTA: Moram priznati da s učenicima ne pričam o svojim uspjesima. Nikada im nisam prepričavala gdje sam trčala, koliko, što sam osvojila. Naravno da oni doznaju čime im se učiteljica bavi. Netko me vidi na cesti ili na stadionu i prenese drugima, i to je u redu, ali o tome razgovaramo samo kao o primjeru koji im nastojim pokazati kroz svoj život, i to samo kada me pitaju. Inače im ne namećem svoje aktivnosti. Potičem ih kroz druge sadržaje, a znamo često doći i kod vas organiziranim prijevozom i odraditi stručni trening. I u tome ste odlični!

Svaka čast, Ana i Vlasta! Želimo vam još puno uspjeha i zajedničkih utrka!

Comments for this post are closed.