PREDSTAVLJAMO: IRENA VLAHINIĆ I DRAGANA CIGANOVIĆ

One su poput vina, što su starije, to su bolje!

Za naše veteranke Irenu Vlahinić i Draganu Ciganović svi ste čuli. Dragana je nekadašnja reprezentativka i višestruka državna prvakinja, a danas naša omiljena trenerica u atletskoj igraonici. Irena do Svjetskog dvoranskog prvenstva u poljskom Torunu možda i nije bila toliko poznata, ali nakon Toruna to se promijenilo. Irena je zahvaljujući zlatu u skoku uvis, koje je osvojila preskočivši 155 centimetara, postala itekako tražena. Stoga je red da predstavimo naše cure koje su poput vina… Što starije, to bolje!

Irena Vlahinić je učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi Ivanka Trohar u Fužinama, majka troje djece, Jana, Katje i Svena, te uspješna atletičarka i – svjetska prvakinja u visu u kategoriji W 40.

– Biti svjetska prvakinja je nevjerojatan osjećaj, to je jedan od najsretnijih trenutaka u mojem životu. U početku nisam vjerovala da sam osvojila zlato, sada kada su se dojmovi slegnuli sve izgleda puno stvarnije. Pogotovo jer nisam imala velika očekivanja jer sam prolazila rehabilitacijski program i za samo natjecanje sam se pripremala šest tjedana, što je jako malo vremena, ali sam zahvaljujući treninzima ojačala, dovela tijelo u stabilnost i mobilnost koja mi je pomogla da dobro skočim – rekla je Irena Vlahinić, koja je ljubav prema atletici naslijedila od mame Katarine Šporer, koja je i sama bila četverostruka svjetska vateranska prvakinja u bacanju kugle i diska.

– Moja obitelj, suprug i djeca, najveća su mi potpora. Suprug se brine o djeci dok sam ja na natjecanjima, tu je i moja mama koja mi puno pomaže i stvarno ne znam što bih bez nje. Moja se djeca također bave sportom, Jan trenira košarku, Katja je u mažoretkinjama, a Sven igra rukomet i košarku. Svakako moram spomenuti i moju ravnateljicu koja ima jako puno sluha za moje bavljenje sportom, kao i kolege koji mi uskaču kad god mi je potrebna pomoć. Sigurno da uz posao i sve ostale obaveze nije lako pronaći vrijeme za trening, ali uz volju i dobru organizaciju sve se stigne. Ovo me zlato tjera da i dalje treniram, velika mi je motivacija za dalje, pogotovo za Europsko prvenstvo u Veneciji.

     

I naša Dragana je uspješno nastupila na Svjetskom prvenstvu, izborila je finale u skoku udalj u kojem je osvojila osmo mjesto (4,64), kao i finale u utrci na 60 metara prepone u kojem ju je zustavila ozljeda. No, zato je u kvalifikacijama trčala 10.19 sekundi i postala hrvatska rekorderka u kategoriji W 40 u kojoj je nadmašila rezultat Sandre Šarić od 11.41 sekundi.

– Nadala sam se finalu na preponama, a na kraju sam izborila finale u obje discipline, zbog čega sam presretna. Prije Svjetskog prvenstva nisam imala nikakva očekivanja jer nisam dovoljno trenirala pa nisam ni bila spremna koliko sam trebala biti, a i nastupam u novoj kategoriji gdje je konkurencija jača pa nisam ni znala što mogu druge natjecateljice. Nakon dalja, koji je bio nekoliko dana prije prepona, javio se problem s ozljedom. Nadala sam se da ću se do kvalifikacija oporaviti, ali sam na zagrijavanju osjetila grč u desnom listu. Pokušala sam masirati i oporaviti se za utrku, ali bol jednostavno nije prestajala. Stisnula sam zube i odlučila sam da usprkos svemu želim prijeći ciljnu ravninu. Sreća je bila velika kad sam to uspjela ostvariti, a još veća kad sam shvatila da sam istrčala hrvatski rekord. No, bol je u finalu bila prejaka i nisam uspjela završiti utrku – rekla je Dragana Ciganović, koja ima tri veteranske medalje s velikih natjecanja, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2013. godine osvojila je srebro u dalju i na 100 metara prepone, dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj osvojila je broncu na 100 metara prepone, a na Europskom prvenstvu u Poljskoj srebro na 60 metara prepone.

– Veteranska prvenstva su, meni osobno, festival života jer gledaš ljude od 80, 90 godina kako se natječu i uživaju u tome. Odlično izgledaju, uvijek su nasmijani, pozitivni i susretljivi. Kad ih vidiš jednostavno odlučiš da se moraš prestati žaliti i početi ozbiljnije trenirati. U nekim kategorijama je konkurencija strašno jaka, što si stariji konkurencija je veća. Najjače su kategorije 40, 45, 50 i 55 godina. Zna biti i po sto natjecatelja u disciplini u samo jednoj kategoriji. Često treba proći kvalifikacije i polufinale da stigneš do finala. A tek onda možda imaš šansu osvojiti medalju. Zaista treba ozbiljno trenirati i najbolji to rade svakodnevno. Posvećeni su treningu, prehrani i oporavku. Sve je programirano kao i kod seniora.

Nakon novog uspjeha Dragana se vratila svojoj djeci u atletskoj igraonici koja su bila ponosna na svoju trenericu i postavila joj tisuću pitanja.

– Djeca su bila jako znatiželjna, zanimalo ih je kako je to trenerica ozlijedila nogu, da li sam pala, gdje sam se udarila…

    

Comments for this post are closed.