PREDSTAVLJAMO ZORANA ŽILIĆA, TRENERA SREDNJE I DUGOPRUGAŠA I VODITELJA ŠKOLE TRČANJA

Istinski zaljubljenik zbog kojeg i drugi vole trčanje

Zoran Žilić istinski je zaljubljenik u ono što radi. Višestruki državni prvak na srednjim i dugim prugama svoju ljubav prema trčanju svakodnevno uspješno prenosi na svoju natjecateljsku skupinu naših atletičara, ali i na rekreativce kojih je na Kantridi svakim danom sve više. Što znači da su direktorica kluba Iva Florjančič i predsjednik Luciano Sušanj napravili dobar posao kada su ga prošle godine opet doveli u klub. Treća je za Zorana Žilića ipak bila sreća…

– Ovo je treći put da sam u Kvarneru, prvi put sam došao 2009. godine i u Rijeci sam proveo godinu dana, vratio sam se 2012. godine, onda opet otišao i sada sam opet tu od siječnja prošle godine – kaže Zoran Žilić za čiji je povratak u Rijeku glavni »krivac« bila supruga Petra Jakšić, nekadašnja rukometašica »Zameta«, koja je u rodnom gradu dobila posao pa je preseljenje obitelji iz Zoranove Koprivnice bila logičan potez.

– Iskreno, kada sam došao u Rijeku bio sam malo skeptičan jer nisam imao najbolja iskustva s prijašnjim čelništvom kluba pa nekako nisam bio za povratak u Kvarner, ali sam u razgovoru s predsjednikom Sušnjem i direktoricom Florjančič brzo postigao dogovor. Sada mi je drago što sam opet ovdje, Kvarner je jedna zdrava sredina i najbolji atletski klub u Hrvatskoj kada su u pitanju ulaganja u sportaše. Sigurno da bi nam svima bilo lakše da imamo više financijskih sredstava, u takvim je uvjetima svima lakše funkcionirati, ali nemamo razloga za nezadovoljstvo. Dapače. Uvjeti rada su odlični, svi su iznimno korektni. Ali, ne smijem ih previše hvaliti, ha ha ha.

Zoran Žilić je do svoje sadašnje riječke epizode morao raditi razne druge poslove da bi mogao vršiti svoju ulogu glave obitelji. No, dolaskom u Kvarner i to se promijenilo, sada napokon može atletiku živjeti 24 sata dnevno.

– Sigurno da mi je sada neusporedivo lakše jer se sada u potpunosti mogu posvetiti treninzima atletičara koje treniram, ali i svojim treninzima. Radim s perspektivnom natjecateljskom grupom mlađih juniora, njihovo vrijeme tek dolazi, ali već su se ove godine pokazali jako dobrima. Bilo je tu i nekoliko medalja s državnih prvenstva, ali iduće sezone očekujem puno više od njih. Treniraju šest puta tjedno, nedjeljom imaju odmor ili natjecanje. U toj grupi ima onih od kojih se više očekuje i oni su redoviti na treningu, kao i onih koji se malo bune, nisu baš redoviti na treninzima pa se ponekad zna dogoditi da me dovedu do granice ludila jer znaju ometati perspektivnu skupinu. Ali, grupe su uvijek sastavljene od takve dvije skupine sportaša. Onih koji žele i trude se te onih koji malo zabušavaju. No, to ne znači da neće iskočiti netko tko je sada u B planu. To nije rijedak slučaj. Ja sam najbolji primjer za to. U Koprivnici sam bio peti atletičar u klubu, a na kraju sam jedini opstao. U mojoj grupi ipak moram istaknuti dvojicu trkača, Dominika Babića i Luku Vukelića, kao i cure Anu Tibljaš i Saru Superina. Dominik trči 400 i 800 metara, velika je perspektiva kluba, veliki radnik, počeo je trenirati u studenom prošle godine, a ove je godine osvojio broncu na 400 metara na državnom prvenstvu, što je velika stvar. Mislim da će iduće sezone doći još više do izražaja i nadam se da će istrčati normu za Europsko prvenstvo mlađih juniora. Luka ima također dobre šanse za normu, Ana Tibljaš i Sara Superina su isto dobre, no to ne znači da ostale treba zanemariti. Prije pet godina uopće nisam niti zamišljao da bih mogao biti trener, zapravo se time nisam niti htio baviti. Ni sam ne znam zašto. Međutim, sada mi je drago da sam krenuo u tom smjeru i ne mislim odustati. Svaki dobar rezultat mojih trkača moj je ponos. Dobro su me prihvatili, dobro funkcioniramo zajedno. Na početku su mi govorili da djeca u Rijeci ne žele trčati na duge staze, nije ih bilo puno, ali sada polako rastemo i interesa je sve više.

Kao i za rekreaciju te školu trčanja koju tri puta tjedno vodi na stadionu na Kantridi. Najbolji je to pokazatelj koliko je Zoran Žilić cijenjeno ime u svijetu trčanja.

– Sigurno da mi je kompliment ako je istina da se u trčanje uključuju zbog mene. Drago mi je da broj naših rekreativaca raste i da su zadovoljni treninzima. S njima je najlakše raditi jer su to ljudi koji su se došli rekreirati, željni su treninga, a neki se među njima čak i natječu. Rekreativaca ima od 18 do 60 godina, treniraju tri puta tjedno, što je za rekreaciju sasvim dovoljno.

Zoran Žilić u trčanje se zaljubio sasvim slučajno, još u osnovnoj školi.

– U osnovnoj školi sam, kao i svi učenici, trčao utrku od šest minuta, nastavnik me tada zapazio i odveo u Atletski klub Podravka u Koprivnicu. Bilo je to 1997. godine i tako je sve počelo. Od tada sam u više navrata osvajao državna prvenstva na srednjim i dugim prugama, od utrke na 3.000 metara, 3.000 metara zapreke, 5.000 metara, do maratona. Imam puno medalja, ne znam im točan broj, znam da imam kolekciju od oko 300 pehara. Najdraža mi je svakako prva medalja, ona s državnoga prvenstva u Varaždinu 199. godine na 2.000 metara zapreke, tada sam počeo sa zaprekama i trčao ih do prije dvije godine. Onda sam imao malih problema sa stopalom i dvije godine ih nisam trčao, ali još nije gotovo, još nisam odustao od te discipline. Nisam mislio da ću se baviti trčanjem, nekako je sve išlo svojim tijekom, paralelno sam igrao i nogomet, kao kadet sam imao poziv da zaigram u »Slaven Belupu«, ali sam odustao od toga. Jednostavno, nije mi se sviđalo da se jedan trudi, a trojica ne, i mislim da je to presudilo da sam se ipak odlučio za atletiku. A volim nogomet.

Zoran Žilić svoju je ljubav prema trčanju prenio i na svoju obitelj, suprugu Petru, koja je uz njega počela trčati, te kćeri ,11-godišnju Sandru, devetogodišnju Silviju, petogodišnju Martinu i trogodišnju Teu.

– Supruga je uz mene počela trčkarati, a sada trči i po deset kilometara. Kćeri također vole kretanje, prošlog tjedna je moja Martina pobijedila na natjecanju u vrtiću. Mislili smo je upisati u našu atletsku igraonicu, ali nije pokazala interes pa je ne silimo.

Zoran Žilić ima 35 godina i ne namjerava tako skoro prestati trčati.

– Trčim svaki dan između 15 i 35 kilometara, ovisno o tipu treninga. Ima dana kada mi se trči manje nego inače, primjerice, kada je vrijeme loše, ali najteže je krenuti. Kada krenem, ništa mi ne smeta, niti kiša niti sunce. Najčešće me se može vidjeti na Costabelli jer je tamo jedini mekani teren po kojem je najbolje raditi duge kilometraže da se ne ozlijedim. Asfalt nije baš preporučljiv za trkače. Neki misle da je moje vrijeme prošlo jer imam 35 godina, a to je ono što me najviše motivira. Želim im dokazati da nisu u pravu. Imam prijatelje koji su najbolje rezultate napravili između 35. i 42. godine života pa zašto ne bih i ja.

Comments for this post are closed.