SARA KOLAK

Jedva čekam početi trenirati punim gasom

Dobre vijesti stižu nam od naše Sare Kolak, koja se uspješno oporavlja od ozljede lakta koju je zaradila u kolovozu prošle godine na Svjetskom prvenstvu u Londonu i zbog koje je krajem siječnja u američkoj klinici Mayo u Rochesteru pod paskom Shawna O’Driscolla, stručnjaka za ozljede lakta i ramena, bila podvrgnuta artroskopiji i rekonstrukciji ligamenata lakta.

– Super se osjećam, treniram, bacam, još uvijek radim po programu koji mi pišu Dean Mistura i Ivor Nikolovski iz Scipiona, radi se na laktu i na ramenu, ali radimo i dobru bazu da ne bi došlo do drugih ozljeda. U trening smo počeli ubacivati malo više specifike, malo više bacanja, da vidimo kako lakat reagira i spremamo se za glavni dio. Jedva čekam opet raditi stari svoj trening – rekla je Sara Kolak, koja je zbog ozljede propustila cijelu natjecateljsku sezonu i već se itekako zaželja natjecanja.

– U meni se skuplja glad za natjecanjima otkad sam otišla u SAD na operaciju jer sam svjesna da sam propustila cijelu sezonu. Ali, znam da trebam biti strpljiva i koncentrirati se na ono što radim. Iduće sezone je glavno natjecanje Svjetsko prvenstvo krajem rujna u Dohi, sezona inače završava početkom rujna pa moramo malo drugačije planirati sezonu, što znači da krećemo raditi u listopadu. I onda ćemo vidjeti na koja ću natjecanja ići. Sigurno je jedino da ću imati jedno natjecanje u zimi da vidim gdje sam. Lakat ne boli, što je najvažnije, ali kad treniram on reagira, znam osjetiti zatezanje, dobiti upale, ali nije to ništa zbog čega bih morala prestati trenirati. Stvarno sam zadovoljna i jedva čekam da krenem opet trenirati punim gasom – dodala je Sara i opisala jedan svoj dan.

– Nakon što ustanem, popijem kavu i u 8.15 sati sam na treningu. Poslije treninga dolazim kući, kuham ručak, slijedi odmor i još jedan trening. Navečer se opuštam uz dobru seriju ili knjigu, a tu je i učenje za ispite koji su mi ostali na trećoj godini Visoke poslovne škole PAR. Veselim se vikendu i nakon subotnjeg treninga i kućanskih obaveza vrlo često idem planinariti. Slobodno vrijeme volim provoditi u prirodi, to me opušta i puni mi baterije za novi radni tjedan – rekla je Sara, koja često svrati u Rijeku i na svojoj Kantridi obavezno odradi trening.

– Rijeka je moj drugi dom, tu sam stekla puno prijatelja, tu je moj klub i Kantrida. I moja ekipa na koju se mogu osloniti u dobrim i lošim trenucima. Imam Deana i Ivora u Scipionu, trenera Andreja Hajnšeka, obitelj, dečka i prijatelje, ali što je najvažnije, imam svoj Kvarner koji mi u svemu pomaže i oduvijek mi je velika podrška. Mislim da takvu podršku prije nikad nisam imala i nikad je neću imati. Tako da će me predsjednik Luciano Sušanj i direktorica Iva Florjančič još dugo morati trpjeti u klubu. Meni je bitno da imamo poslovni, ali i prijateljski odnos. Oni su moja druga obitelj i zbog toga sam jako sretna.Najdraže mi je kad se poklopi da trening imaju i klinici. Odmah mi je lakše raditi trening jer vidim koliko su sretni kad me vide. U tim se situacijama uvijek sjetim sebe kada sam bila dijete, koliko sam upijala sve što rade sportaši. A sada mene tako djeca gledaju. Pričamo, govore mi što su radili na treningu, ja ih, naravno, pohvalim, to mi je super. Drago mi je da mogu nekoga motivirati, pogotovo mlađe generacije jer ih se sve manje bavi sportom, njihov život su kompjuter i mobiteli. Nema više igranja u pijesku, blatu i travi, ja imam sreće da sam dio generacije koja je veći dio djetinjstva proživjela na igralištu, došla doma sva prljava od glave do pete, ali sretna.

             

Comments for this post are closed.